Chorwacki
Nova knjiga Predraga Vrabeca „Dlanovi tabani“ zasigurno je njegov dosad najintimniji, najnježniji, ali i najbolniji rukopis. Izvorište mu je u onomu što nosimo u svojoj srži – materinskom i očinskom. U nedokučivu krugu u kojem dolazimo i odlazimo s ovoga svijeta Vrabec nas upozorava na njegova najvažnija mjesta, ključne točke koje se počesto gube iz fokusa: ljubav i dobrotu. Kao pjesnik on prenosi unutarnje, jedva čujne vibracije jezika, glasove koji govore iz muka, neprilagođene tišine… No ta tišina nije usamljenost, tuga, već radost, slavljenje dlanova koji se spajaju, poru po poru, tabana koji se kreću (pre)poznatim stopama, tragovima koji nikada ne izdaju, ne iznevjere. Vrabec ovim pjesmama, može se reći, svodi svoje životne i pjesničke račune, ali nipošto ne odlazi. Dapače, završnim stihovima u zbirci kao da najavljuje novi početak, majčinsko pretvara u božansko, tijelo u beskraj – i ne boji se: „Tu bez prostora. Tu bez vremena. Nema potrebe imati tijelo. Nema potrebe imati glas“. Pjesme/priče u ovoj zbirci nižu se poput starinskih recepata za opstanak u beskonačnom i zovu nas na sudbonosno blagovanje.
